Svako malo pa se sjetim jedne knjige koja i nije tako davno pročitana i nužno je morala postati dio moje male, skromne osobne knjižnice. Goetheovog Fausta još uvijek nisam pročitala, ali ništa zato. Našla sam mu odličnu zamjenu. Jer i mi imamo svog Goethea, a to je Ivo Brešan. A imamo u svog Fausta, a to je Astaroth.
Nakon
što je u svojoj mladosti potpisao ugovor s Astarothom i od tada živio
život kakav se samo poželjet može, nakon svoje smrti, duša Borasa
(glavnog lika ovoga romana) postaje sredstvo za izvršavanje raznih
političkih događaja. Borasova duše se seli iz tijelo u tijelo, a kada
pokaže neposlušnost prema Astarothu postaje nekoliko godina i komad
namještaja. Pa čak i u toj funkciji postaje koristan vragu i pokorava se
njegovom naumu. Cijelo vrijeme, Boras pokuša dokučiti tko je taj s
kojim je potpisao taj ugovor, je li njegova moć ograničena i postoji li
uopće taj Bog. Uviđa da pakao nije ono što se misli i tradicionalno uči.
Uviđa da je pakao upravo ovdje, na zemlji, U LJUDIMA. To je misao koja
me najviše progonila dok sam čitala roman, pa i sada joj ne mogu
pobjeći kad je na pomolu još jedan rat i kad postoje ljudi kao što je Putin. Nakon što je kao replikant sudjelovao u bitci 91' u Vukovaru
Borasu ''nikako nije bilo jasno zašto ljudi onaj pakao pod zemljom drže
najstrašnijim. Po onom što je on dolje vidio, taj bi se mogao uzeti kao
pravo rajsko naselje u odnosu na ovaj, koji su oni na zemlji u stanju
stvoriti.''
Zanimljiva je situacija kada Boras prelazi u tijelo fratra, pa i tu otkriva da Bog kojem se moli je Astaroth, a i da Crkva nije pošteđena politike.
''I svaka je politika, ma kakvim se plemenitim ciljevima zaodjevala, uključujući tu i vjeru u Boga, nešto Sotonsko. Ako je doista kako kažu, čovjek političko biće, onda nema ni kutka na Zemlji u koji se Sotona nije zavukao, pa ni crkva nije iz toga izuzeta.''
Brešan je studirao filozofiju, a to se može i prepoznati u romanu. Zanimljiva su promišljanja glavnog lika (dvojbe o postojanju Boga) koje ujedno prate i njegovo ''napredovanje'' u ''viši čin'' replikanta, kada više ne postoje prošlost, sadašnjoj, budućnost, kada je sve ljudsko u njemu zamrlo i bez trunke osjećaja izvršava najgora zlodjela. Cilj svemu tome, kako kaže Astaroth je održavanje ravnoteže u svijetu, ravnoteže mira i rata (da nebi došlo do potpunog uništenja i da nebi vladalo vječno blagostanje).
''Gospodar gradi svoje carstvo polako i nepogrešivo na stalnom i ritmičnom smjenjivanju stege i rasula. Jedni se sustavi ruše, nestajući u kaosu, da bi iz toga niknuli drugi, u kojima će čovjekov um i duša na jedan manje uočljiv, ali zato sigurniji način pripadati njemu. Ideali jednakosti i pravde su se potrošili. Varka je postala providna i nikoga više nije u stanju privući. Zato komunizam mora nestati i ustupiti mjesto novom stanju koje će ponudi jače mamce: nacionalne ideje, bogatstvo, proizvode visoke tehnologije. Svjetina se uvijek raduje takvim promjenama, misleći da joj s njima dolaze bolji dani. Neka samo u to vjeruje. Tako neće naslutiti da je sa svakom od njih, sve više u vlasti pakla. Štoviše, treba joj pružiti privid boljitka: neka napreduje civilizacija, tehnika, znanost, neka raste standard. To će samo pomoći da od onih gadosti što ih farizeji nazivaju čovječnošću i slobodom bude sve manje. Klanjam ti se oče i gospodaru, Astarothe! Ti si jedini Bog i nema drugoga Boga osim tebe.''
Mislim da ovaj ulomak sve govori. Zanimljivo da mi je knjiga dopala u ruke baš u vrijeme izbora:). Brešan me svakako potaknuo da se zapitam, hoće bilo koja druga vlast biti 'bolja'.
Sam završetak je totalno iznenađujuć, totalan prevrat u odnosu na prethodno pročitanih 400 strana. Mislim da mi se roman upravo i najviše svidio u samome kraju jer Brešan ipak nije htio pokazati samo crnu stranu, odbaciti Ljubav i Vjeru. Pokazao je da Astarothova moć nije u njemu samome, već u ljudima. ''Oni nose u sebi nešto od njegove osobnosti i to je ono što njemu omogućuje nadzor nad njihovim dušama i neograničeno vladanje njima. Dovoljno je osloboditi se u sebi svega što izaziva njegovu moć, svih zlih misli, želja i strasti, postati nedužan poput djeteta i on ne može naći u tebi svoje polje rada.''
Roman ostavlja dubok utisak i otvara brojna pitanja. Pitanje raja i pakla su uvijek zanimljiva, a pogotovo zaintrigiraju maštu čitaoca nakon čitanja ovog romana. Mislim da ću se nekim ljudima duboko zagledat u oči nebi li možda u njima vidjela šestice u zjenicama i pomislia da Brešan ipak nije bio toliko daleko od istine. :)
Zanimljiva je situacija kada Boras prelazi u tijelo fratra, pa i tu otkriva da Bog kojem se moli je Astaroth, a i da Crkva nije pošteđena politike.
''I svaka je politika, ma kakvim se plemenitim ciljevima zaodjevala, uključujući tu i vjeru u Boga, nešto Sotonsko. Ako je doista kako kažu, čovjek političko biće, onda nema ni kutka na Zemlji u koji se Sotona nije zavukao, pa ni crkva nije iz toga izuzeta.''
Brešan je studirao filozofiju, a to se može i prepoznati u romanu. Zanimljiva su promišljanja glavnog lika (dvojbe o postojanju Boga) koje ujedno prate i njegovo ''napredovanje'' u ''viši čin'' replikanta, kada više ne postoje prošlost, sadašnjoj, budućnost, kada je sve ljudsko u njemu zamrlo i bez trunke osjećaja izvršava najgora zlodjela. Cilj svemu tome, kako kaže Astaroth je održavanje ravnoteže u svijetu, ravnoteže mira i rata (da nebi došlo do potpunog uništenja i da nebi vladalo vječno blagostanje).
''Gospodar gradi svoje carstvo polako i nepogrešivo na stalnom i ritmičnom smjenjivanju stege i rasula. Jedni se sustavi ruše, nestajući u kaosu, da bi iz toga niknuli drugi, u kojima će čovjekov um i duša na jedan manje uočljiv, ali zato sigurniji način pripadati njemu. Ideali jednakosti i pravde su se potrošili. Varka je postala providna i nikoga više nije u stanju privući. Zato komunizam mora nestati i ustupiti mjesto novom stanju koje će ponudi jače mamce: nacionalne ideje, bogatstvo, proizvode visoke tehnologije. Svjetina se uvijek raduje takvim promjenama, misleći da joj s njima dolaze bolji dani. Neka samo u to vjeruje. Tako neće naslutiti da je sa svakom od njih, sve više u vlasti pakla. Štoviše, treba joj pružiti privid boljitka: neka napreduje civilizacija, tehnika, znanost, neka raste standard. To će samo pomoći da od onih gadosti što ih farizeji nazivaju čovječnošću i slobodom bude sve manje. Klanjam ti se oče i gospodaru, Astarothe! Ti si jedini Bog i nema drugoga Boga osim tebe.''
Mislim da ovaj ulomak sve govori. Zanimljivo da mi je knjiga dopala u ruke baš u vrijeme izbora:). Brešan me svakako potaknuo da se zapitam, hoće bilo koja druga vlast biti 'bolja'.
Sam završetak je totalno iznenađujuć, totalan prevrat u odnosu na prethodno pročitanih 400 strana. Mislim da mi se roman upravo i najviše svidio u samome kraju jer Brešan ipak nije htio pokazati samo crnu stranu, odbaciti Ljubav i Vjeru. Pokazao je da Astarothova moć nije u njemu samome, već u ljudima. ''Oni nose u sebi nešto od njegove osobnosti i to je ono što njemu omogućuje nadzor nad njihovim dušama i neograničeno vladanje njima. Dovoljno je osloboditi se u sebi svega što izaziva njegovu moć, svih zlih misli, želja i strasti, postati nedužan poput djeteta i on ne može naći u tebi svoje polje rada.''
Roman ostavlja dubok utisak i otvara brojna pitanja. Pitanje raja i pakla su uvijek zanimljiva, a pogotovo zaintrigiraju maštu čitaoca nakon čitanja ovog romana. Mislim da ću se nekim ljudima duboko zagledat u oči nebi li možda u njima vidjela šestice u zjenicama i pomislia da Brešan ipak nije bio toliko daleko od istine. :)
Nema komentara:
Objavi komentar