Alabama Song

Jedna od, ne previše poznatih ikona prošloga stoljeća, o kojoj sam ovih dana razmišljala je Zelda S. Fitzgerald, supruga poznatog književnika 'izgubljene generacije'  F. Scota Fitzgeralda. Razlog tome je čitanje romana odličnog francuskog književnikaa Gillesa Leroya, Alabama Song.

Unatoč tome što je ovaj roman fikcionalno djelo i većina toga je plod autorove mašte, totalno me zaintrigirao i potakao saznati nešto više o neshvaćenoj Zeldi. 

Zelda prva dva desetljeća svog života provodi u rodnoj Alabami, krečući se u uglednom visokom društvu američkog juga, baveći se plesom i posjećujući Country club događaje. Upravo na jednom takvom druženju upoznaje Scota F. i tim susretom se određuje njezina sudbina. Nakon objavljivanja njegovog prvog romana, S ovu stranu raja, vjenčaju se. Odluče živjeti u inozemstvu (New York, Rim, Pariz) gdje žive životom punim plućima. Zelda je pušila javno, plesala po stolovima Manhattana i kupala se u fontanama. Zbog pijančevanja izbacili su ih iz nekoliko luksuznih newyorških hotela, a u Francuskoj se upušta i u preljub s avijatičarom Edouardom Jozanom. 

Svoje veliko djelo (Veliki Gatsby), Scott je napisao 1925., a nakon toga slijedi postupni pad njegove književne karijere jer sve ostalo pada u sjenu ovoga romana.  No, u sjeni Francisa Scotta  cijelo je vrijeme bila i njegova supruga Zelda. U početku je prikazivana kao ženski boem, ''flapper-gir'', razuzdana djevojka jazz-ere, mentalno nestabilna i histerična osoba koja je kriva za Scottov alkoholizam. Sedamdesetih godina, uslijed feminističkog pokreta, do  izražaja dolazi i druga strana medalje te se otkriva da je Zelda i sama bila talentirana književnica i slikarica čiji se talenti nikada nisu mogli do kraja razviti baš zbog bolesne ljubomore njenog supruga. Štoviše, brojne Zeldine zapise je Scott preuzeo kao svoje jer  

‘’… Pisanje je muški posao. Božansko pravo pisanja pripada muškacima.’’

Leroy u romanu opisuje i homoseksualnu avanturu Fitzgeralda i Hemingwaya (u romanu: Lewis O’Connor) prema kojem Zelda nije gajila simpatije: “Onda je taj debeli ušao u naš život. Mlad, ali hvalisavost ga je već gušila; mitomanija nadimala; ljubitelj korida i snažnih uzbuđenja; kurcolizac mladih toreadora…’’

Svoje najbolje godine života Zelda provodi u umobolnici u kojoj na kraju i umire najgorom smrću koja se može zamisliti, u požaru. 

Scott Fitzgerald, Zelda i njihova kćer Frances (Scottie) 

 

Unatoč elementima fikcije, Alabama song fantastično pokazuje položaj žene 20tih, 30tih godina prošloga stoljeća. Zelda je primjer umjetničkog talenta koji se nije mogao osloboditi jer je živjela u pogrešnom vremenu. ‘’Kakve li sreće biti muškarac. Tužno je biti žena kad nemaš žensku dušu.’’Zelda predstavlja jednu od feminističkih ikona I savršen je primjer podređenosti ženske slobode muškome egu.

Od Zeldina vremena, položaj žene je napredovao i feministički duh ojačao, ali se i danas možemo susretati s neravnopravnostima među spolovima, a posebno kada je riječ o nejednakim plaćama u intelektualnom promišljanju i djelovanju.

Stoga poruka posta glasi: naša misija, drage moje dame, još nije gotova. 

 

Buba Erdeljan