Na slobodu pozvani

Tijekom prošlog vikenda, grad koji je najviše odisao mladošću u Lijepoj našoj je zasigurno bio Dubrovnik. Razlog tome je održavanje devetog susreta Hrvatske katoličke mladeži (SHKM). Susreti se održavaju od 1996., svake dvije godine u jednom od gradova u Hrvatskoj. Ovo je moje treće sudjelovanje na ovakvom susretu i osjećam potrebu prenijeti i par riječi vlastitog oduševljenja.

Oduševljenje na prvom mjestu izaziva činjenica da se 35.000 mladih, iz cijele Hrvatske i okolnih zemalja okupilo u prekrasnom gradu na Jadranu kako bi proslavilo Isusa na svečanom euharistijskom slavlju. Svjesna sam da to i nije bio jedni razlog okupljanja tako velikog broja mladih. Mladi su došli i poradi druženja, obilaska grada, možda čak i provoda, ali na koncu svega –misa je ipak bila dokaz da je Isus glavni razlog našeg okupljanja. 

Subota je osim toga bila obilježena i kišom, ili kako bi neki drugi rekli – nenajavljenim Noinim potopom. Istina je da smo bili totalno mokri, da su se kabanice i kišobrani šarenili na svakom koraku i da nikome noge nisu ostale suhe te da Dubrovnik nismo obišli onako kako smo htjeli. Ali još jedna istina je da za vrijeme mise kiša nije padala i sunce se pojavilo i kako bi moja sestra rekla, Njegovi planovi su uvijek bolji, ljepši, zabavniji i blagoslovljeniji od naših.

Moto ovoga susreta je bio 'Na slobodu pozvani'. I evo par ključnih stvari na koje me je biskup ponovno podsjetio u svojoj propovijedi. Bog nas je stvorio slobodne, Bog nas želi slobodne. Krist je onaj koji nas na slobodu poziva. Često zaboravim da me Bog ljubi onakvu kakva jesam, sa svim svojim grijesima, da nas Bog na ništa ne prisiljava, ali nam se nudi, nudi nam svoju ljubav i svoje zajedništvo. Ne zaboraviti Boga staviti na prvo mjesto, ljubiti druge, vjerovati drugima, ali ljubiti i samoga sebe je ono na što nas biskup podsjeća u svojoj propovijedi. U ovoj teškoj, kriznoj situaciji u kojoj najviše ispaštaju mladi, biskp nas poziva na aktivnost, da stvorimo sebi i drugima bolju perspektivu življenja i da na taj način i širimo kršćansku riječ. Pozvani smo biti odgovorni članovi ovoga društva kao što je i Krist to činio. 

Moj najljepši trenutak je proglašenje sljedećeg SHKM. Moj grad. Vukovar. Postoji li sreća veća? Treba se samo strpiti do 2017. Zahvaljujem svima koji su nam omogućili ovaj divan susret i sve vas pozivam u Vukovar 2017.  

 

Hrvatski Faust

Svako malo pa se sjetim jedne knjige koja i nije tako davno pročitana i nužno je morala postati dio moje male, skromne osobne knjižnice. Goetheovog Fausta još uvijek nisam pročitala, ali ništa zato. Našla sam mu odličnu zamjenu. Jer i mi imamo svog Goethea, a to je Ivo Brešan. A imamo u svog Fausta, a to je Astaroth. 

Nakon što je u svojoj mladosti potpisao ugovor s Astarothom i od tada živio život kakav se samo poželjet može, nakon svoje smrti, duša Borasa (glavnog lika ovoga romana) postaje sredstvo za izvršavanje raznih političkih događaja. Borasova duše se seli iz tijelo u tijelo, a kada pokaže neposlušnost prema Astarothu postaje nekoliko godina i komad namještaja. Pa čak i u toj funkciji postaje koristan vragu i pokorava se njegovom naumu. Cijelo vrijeme, Boras pokuša dokučiti tko je taj s kojim je potpisao taj ugovor, je li njegova moć ograničena i postoji li uopće taj Bog. Uviđa da pakao nije ono što se misli i tradicionalno uči. Uviđa da je pakao upravo ovdje, na zemlji, U LJUDIMA. To je misao koja me najviše progonila dok sam čitala roman, pa i sada joj ne mogu pobjeći kad je na pomolu još jedan rat i kad postoje ljudi kao što je Putin. Nakon što je kao replikant sudjelovao u bitci 91' u Vukovaru Borasu ''nikako nije bilo jasno zašto ljudi onaj pakao pod zemljom drže najstrašnijim. Po onom što je on dolje vidio, taj bi se mogao uzeti kao pravo rajsko naselje u odnosu na ovaj, koji su oni na zemlji u stanju stvoriti.''
Zanimljiva je situacija kada Boras prelazi u tijelo fratra, pa i tu otkriva da Bog kojem se moli je Astaroth, a i da Crkva nije pošteđena politike.
''I svaka je politika, ma kakvim se plemenitim ciljevima zaodjevala, uključujući tu i vjeru u Boga, nešto Sotonsko. Ako je doista kako kažu, čovjek političko biće, onda nema ni kutka na Zemlji u koji se Sotona nije zavukao, pa ni crkva nije iz toga izuzeta.''
Brešan je studirao filozofiju, a to se može i prepoznati u romanu. Zanimljiva su promišljanja glavnog lika (dvojbe o postojanju Boga) koje ujedno prate i njegovo ''napredovanje'' u ''viši čin'' replikanta, kada više ne postoje prošlost, sadašnjoj, budućnost, kada je sve ljudsko u njemu zamrlo i bez trunke osjećaja izvršava najgora zlodjela. Cilj svemu tome, kako kaže Astaroth je održavanje ravnoteže u svijetu, ravnoteže mira i rata (da nebi došlo do potpunog uništenja i da nebi vladalo vječno blagostanje).
''Gospodar gradi svoje carstvo polako i nepogrešivo na stalnom i ritmičnom smjenjivanju stege i rasula. Jedni se sustavi ruše, nestajući u kaosu, da bi iz toga niknuli drugi, u kojima će čovjekov um i duša na jedan manje uočljiv, ali zato sigurniji način pripadati njemu. Ideali jednakosti i pravde su se potrošili. Varka je postala providna i nikoga više nije u stanju privući. Zato komunizam mora nestati i ustupiti mjesto novom stanju koje će ponudi jače mamce: nacionalne ideje, bogatstvo, proizvode visoke tehnologije. Svjetina se uvijek raduje takvim promjenama, misleći da joj s njima dolaze bolji dani. Neka samo u to vjeruje. Tako neće naslutiti da je sa svakom od njih, sve više u vlasti pakla. Štoviše, treba joj pružiti privid boljitka: neka napreduje civilizacija, tehnika, znanost, neka raste standard. To će samo pomoći da od onih gadosti što ih farizeji nazivaju čovječnošću i slobodom bude sve manje. Klanjam ti se oče i gospodaru, Astarothe! Ti si jedini Bog i nema drugoga Boga osim tebe.''
Mislim da ovaj ulomak sve govori. Zanimljivo da mi je knjiga dopala u ruke baš u vrijeme izbora:). Brešan me svakako potaknuo da se zapitam, hoće bilo koja druga vlast biti 'bolja'.
Sam završetak je totalno iznenađujuć, totalan prevrat u odnosu na prethodno pročitanih 400 strana. Mislim da mi se roman upravo i najviše svidio u samome kraju jer Brešan ipak nije htio pokazati samo crnu stranu, odbaciti Ljubav i Vjeru. Pokazao je da Astarothova moć nije u njemu samome, već u ljudima. ''Oni nose u sebi nešto od njegove osobnosti i to je ono što njemu omogućuje nadzor nad njihovim dušama i neograničeno vladanje njima. Dovoljno je osloboditi se u sebi svega što izaziva njegovu moć, svih zlih misli, želja i strasti, postati nedužan poput djeteta i on ne može naći u tebi svoje polje rada.''
Roman ostavlja dubok utisak i otvara brojna pitanja. Pitanje raja i pakla su uvijek zanimljiva, a pogotovo zaintrigiraju maštu čitaoca nakon čitanja ovog romana. Mislim da ću se nekim ljudima duboko zagledat u oči nebi li možda u njima vidjela šestice u zjenicama i pomislia da Brešan ipak nije bio toliko daleko od istine. :)

Istina ili popularnost?

Neki ih vole, neki ih mrze, neki se čak i boje njihove moći i utjecaja, neki niti ne razmišljaju o njima, neki su ovisni o njima, a drugi pak ih koriste tek toliko koliko je zaista nužno. Kako god okrenete, mediji su nam uvučeni pod kožu i bez njih je skoro pa i nemoguće.

Čini mi se da što sam starija, to sve više otkrivam koju moć mediji imaju, koliku sposobnost manipulacije ljudima imaju samim tim što 'odabiru istinu' koju žele prikazati. 

Mediji - odabrat će istinu koju ''trebate'' znati

Zanimljiva stvar je da sam se u jednom razdoblju svog života i htjela baviti novinarstvom. Čak sam dospjela i do mjesta glavne urednice školskih novina, osvojila i neke nagrade, pa čak i neke novce s kojima sam si priuštila jedan posjet Francuskoj (hvalite me usta moja). Kako god bilo, život je učinio svoje i krenula sam drugim putem.

Na tu fazu svog odrastanja me podsjetila novootkrivena serija 'The Newsroom'. Ako ste se najmanje milijun puta smijali Jeffu Danielsu u 'Glup i gluplji', ovo vam je sad prilika vidjeti ga u totalno drugačijem izdanju. Will McAvoy je pomalo bahat, neljubazan  glavni urednik jedne infomativne emisije koji, kao i većina medijskih urednika nastoji postići što veću popularnost i gledanost, a to ujedno diktira i sadržaj emitiranja. Komplikacije počinje stvarati MacKanzie McHale (Emily Mortimer), Willova bivša djevojka koja postaje njegova producentica. MacKanzie vjeruje da je moguće postići ravnotežu između davanja istinih činjenica gledateljima i popularnosti emisije, a ako se već mora odlučiti – onda će uvijek težiti davanju istinih činjenica. E, da je bar više takvih kao ona u stvarnom životu. Užurbanost rada, dinamičnost, neizvjesnost, problemi, svađe, pa i rađanje pokoje ljubavi je ono što čini život redakcije ove serije. 

 

Ako Vas ovo još uvijek nije dovoljno zaintrigiralo, izvačim adut iz rukava i ispisujem odgovor koji je Will dao kada su ga studenti pitali ''Zašto je Amerika najveća zemlja na svijetu?''

''Ne postoji nikakav dokaz da smo najveća zemlja na svijetu. Sedmi smo po pismenosti, 27. u matematici, 22. u znanosti, 49. po duljini života, 178. po smrtnosti djece, 3. po prosječnom dohotku kućanstva, 4. u radnoj snazi i izvozu. Prvi smo tek u tri kategorije: u broju zatočenih po glavi stanovnika,  broju odraslih koji vjeruju u anđele i troškovima obrane. No, za to nisu krivi 20-godišnji studenti, ali svejedno ste bez sumnje najgora generacija do sada. Kada me pitate što čini ovu zemlju najvećom na svijetu, nemam pojma o čemu pričate. Nekoć smo to bili. Zauzimali smo se za pravicu.  Borili se iz moralnih razloga, donosili i obarali zakone. Borili se protiv siromaštva, ne siromašnih. Žrtvovali smo se i brinuli za bližnje. Gradili smo veličanstvene stvari, postizali tehnološke napretke. Istraživali smo svemir i liječili bolesti. Njegovali najbolje umjetnike na svijetu i najjaču ekonomiju. Stremili smo zvijezdama i bili smo ljudi. Žudjeli smo za inteligencijom, nismo je omalovažavali.   Nismo se identificirali time za koga smo glasovali na izborima i nismo se dali zastrašiti tako lako. A to smo mogli jer smo bili dobro informirani od strane velikana koje smo cijenili. Prvi korak u rješavanju problema je spoznaja da on postoji. Amerika više nije najveća zemlja na svijetu. ''

Mene je, s prethodno rečenim, serija osvojila već u prvih pet minuta gledanja, a potiho sam u sebi i izustila zahvalu Bogu što me je skrenuo s puta novinarstva. Ipak mi je draže gledati napetosti u redakciji iz svog kreveta.

Dodir

U razdoblju ove monotonije i nezaposlenosti u kojoj se trenutno nalazim, uvijek se obradujem kada dođe četvrtak. Dva su razloga tome. Prvi je povratak mom studentskom gradu kojeg još nisam prežalila, a drugi je predavanje Hrvatskog znakovnog jezika u udruzi 'Dodir'. Na posljednjem sam stupnju ovoga tečaja i osim što sam koliko-toliko naučila pričati znakovnim jezikom, naučila sam puno i o znakovnom jeziku, kulturi i zajednici gluhih i gluhoslijepih osoba.

Stoga, evo nekih stvari koje bi trebale biti poznate, ali zbog marginaliziranosti ovog jezika i spomenute populacije, velikom broju ljudi je to velika nepoznanica. 

Ako ste mislili da ćete naučiti znakovni jezik i moći pričati s bilo kojom gluhom, nagluhom ili gluhoslijepom osobom na svijetu – varate se. Znakovni jezik nije univerzalni jezik već govorimo o velikom broju nacionalnih znakovnih jezika među kojima se nalazi i HZJ (Hrvatski znakovni jezik). Drugim riječima: kao što vas vjerojatno nitko nebi razumio kada biste u centru Londona rekli 'Izgubio sam se' i ostali biste neshvaćeni sve dok nebi to izrekli engleskim jezikom, ista stvar je i kada govorimo o znakovnim jezicima. 

Još do prije pedeset godina vladalo je mišljenje da je znakovni jezik bijedna zamjena za jezik, a gluhoća nešto nenormalno, sramotno, nedostatno. Danas je takvo mišljenje zastarjelo, a znakovni jezik je priznat kao službeni jezik manjine u više od 30 država. Nažalost, kod nas znakovni jezik još nije prepoznat kao jezik, unatoč tome što u Hr živi više od 12 000 gluhih i nagluhih osoba.

Zanimljiva stvar su imena u znakovnom jeziku. U zajednici gluhih osoba dobit ćete svoje znakovno ime. Zanimljivo je da ima gotovo toliko imena na znakovnom jeziku, koliko i osoba koje ih ponosno nose. Na znakovnom nemaju sve Ane ili Tomislavi isto znakovno ime. Imena se mogu zasnivati na jednoj od tjelesnih karakteristika, hobiju, značenju imena, prezimena, nadimka... Tako, npr. jedna Ana može dobiti ime po svojoj dugačkoj kosi, druga prema hobiju vožnje bicikla, a treća po tome što je davno zapamćena po upadljivim naušnicama. Moje znakovno ime je dobiveno prema mom zanimanju pa je riječ o znaku za podučavanje, pedagogiju.

Prvo pitanje koje će vam gluha osoba postaviti je: 'Jesi li gluh?' Iako se ovako pitanje vjerojano čini čudnim čujućim osobama, u kulturi gluhih je to najnormalnija stvar. Štoviše, gluhe i gluhoslijepe osobe prilikom upoznavanja postavljaju poprilično izravna pitanja. Nama bi se ona vjerojatno učinila preosobnima ili čak i napadnima. Ali, tu nikako nije riječ o pretjeranoj znatiželji. Postavljanje pitanja pri upoznavanju vezano je uz samo prirodu znakovnog jezika gdje je komunikacija poprilično izravna i nema okolišanja.

Ljudi često misle kako je znakovni jezik neka vrsta pantomime ili nešto slično tome. Da je to zaista tako, onda bi svatko znao znakovni jezik. Kao i svaki jezik i ovaj se mora naučiti, svaka riječ ima svoj znak, postoje određena gramatička pravila koja treba naučiti i primijeniti i kao svaki jezik, ako nema svoju primjenu – on polako umire. Specifičnost znakovnog jezika je što u njemu sudjeluje cijelo tijelo (ruke, položaj tijela, izraz lica, izgovaranje riječi usnama, mimike, geste .... ). Tako npr. ako pokažete određeni znak za 'oprosti', ali bez odgovarajućeg izraza lica, sugovornik će možda pomisliti kako ste htjeli reći 'ispit'.

Par zanimljivosti...

Jeste li si ikada postavili pitanje kako gluhe osobe čuju kada im netko zvoni na vratima? Odgovor se krije u signalnom zvonu :umjesto zvučnog se oglasi svjetlosni signala kada je netko na vratima.

Kako se gluhe osobe bude kada ne mogu čuti alarm budilice?

Postoji specifično dizajniran sat koji budi gluhu osobu uz pomoć jakog svjetlosnog ili vibracijskog signalizatora.

Jedno od tradicionalnih zanimanja za koje se školuju gluhe osobe je zanimanje slastičara.

Kada žele pljeskati, gluhe osobe ne plješću dlanom o dlan nego podignu obje ruke u zrak, rašire dlanove i mašu, tj. trepere njima u zraku.

A jeste li znali da se na znakovnom može i pjevati? :)

  

Par datuma i poznatih osoba ...

Međunarodni dan gluhih osoba obilježava se u cijelom svijetu 28.rujna, a još jedna zanimljivost je da se od 1924. održavaju i Olimpijske igre gluhih. Adalbert Lampe je napravio prekretnicu u životima gluhih osoba jer je zaslužan za sustavno obrazovanje gluhih osoba te je prvi gluhi učitelj djece u Hrvatskoj. Naša poznata slikarica Slava Raškaj je bila također gluha, a školovala se u Bečkom zavodu za gluhu djecu. I neizostavna Helen Keller, poznata američka gluhoslijepa književnica koja je doktorirala, naučila par jezika i cijeli život bila veliki borac za prava slijepih i gluhoslijepih osoba.  

Ako sam Vas imalo zaintrigirala s prethodno napisanim i poželite i više naučiti o zajednici gluhih i njihovom jeziku, prijave se se obavljaju tijekom rujna, tečaj je besplatan, a možete ga pohađati u Osijeku, Splitu i Zagrebu. 

Udruga Dodir

Buba Erdeljan

Alabama Song

Jedna od, ne previše poznatih ikona prošloga stoljeća, o kojoj sam ovih dana razmišljala je Zelda S. Fitzgerald, supruga poznatog književnika 'izgubljene generacije'  F. Scota Fitzgeralda. Razlog tome je čitanje romana odličnog francuskog književnikaa Gillesa Leroya, Alabama Song.

Unatoč tome što je ovaj roman fikcionalno djelo i većina toga je plod autorove mašte, totalno me zaintrigirao i potakao saznati nešto više o neshvaćenoj Zeldi. 

Zelda prva dva desetljeća svog života provodi u rodnoj Alabami, krečući se u uglednom visokom društvu američkog juga, baveći se plesom i posjećujući Country club događaje. Upravo na jednom takvom druženju upoznaje Scota F. i tim susretom se određuje njezina sudbina. Nakon objavljivanja njegovog prvog romana, S ovu stranu raja, vjenčaju se. Odluče živjeti u inozemstvu (New York, Rim, Pariz) gdje žive životom punim plućima. Zelda je pušila javno, plesala po stolovima Manhattana i kupala se u fontanama. Zbog pijančevanja izbacili su ih iz nekoliko luksuznih newyorških hotela, a u Francuskoj se upušta i u preljub s avijatičarom Edouardom Jozanom. 

Svoje veliko djelo (Veliki Gatsby), Scott je napisao 1925., a nakon toga slijedi postupni pad njegove književne karijere jer sve ostalo pada u sjenu ovoga romana.  No, u sjeni Francisa Scotta  cijelo je vrijeme bila i njegova supruga Zelda. U početku je prikazivana kao ženski boem, ''flapper-gir'', razuzdana djevojka jazz-ere, mentalno nestabilna i histerična osoba koja je kriva za Scottov alkoholizam. Sedamdesetih godina, uslijed feminističkog pokreta, do  izražaja dolazi i druga strana medalje te se otkriva da je Zelda i sama bila talentirana književnica i slikarica čiji se talenti nikada nisu mogli do kraja razviti baš zbog bolesne ljubomore njenog supruga. Štoviše, brojne Zeldine zapise je Scott preuzeo kao svoje jer  

‘’… Pisanje je muški posao. Božansko pravo pisanja pripada muškacima.’’

Leroy u romanu opisuje i homoseksualnu avanturu Fitzgeralda i Hemingwaya (u romanu: Lewis O’Connor) prema kojem Zelda nije gajila simpatije: “Onda je taj debeli ušao u naš život. Mlad, ali hvalisavost ga je već gušila; mitomanija nadimala; ljubitelj korida i snažnih uzbuđenja; kurcolizac mladih toreadora…’’

Svoje najbolje godine života Zelda provodi u umobolnici u kojoj na kraju i umire najgorom smrću koja se može zamisliti, u požaru. 

Scott Fitzgerald, Zelda i njihova kćer Frances (Scottie) 

 

Unatoč elementima fikcije, Alabama song fantastično pokazuje položaj žene 20tih, 30tih godina prošloga stoljeća. Zelda je primjer umjetničkog talenta koji se nije mogao osloboditi jer je živjela u pogrešnom vremenu. ‘’Kakve li sreće biti muškarac. Tužno je biti žena kad nemaš žensku dušu.’’Zelda predstavlja jednu od feminističkih ikona I savršen je primjer podređenosti ženske slobode muškome egu.

Od Zeldina vremena, položaj žene je napredovao i feministički duh ojačao, ali se i danas možemo susretati s neravnopravnostima među spolovima, a posebno kada je riječ o nejednakim plaćama u intelektualnom promišljanju i djelovanju.

Stoga poruka posta glasi: naša misija, drage moje dame, još nije gotova. 

 

Buba Erdeljan