Kišno sjećanje na staru učiteljicu Zolu i njezinu Lady

Dok se vani priprema novi potop, koji ovaj put – Noa nije ni stigao najaviti, najbolji način za iskoristi takav dan je zavući se ispod dekice dok se iz šalice puši kava, a u ruci nalazi dobra knjiga. I dok uživam u svakoj riječi Kunderine 'Nepodnošljive lakoće postojanja', bacim pogled kroz prozor i sjetim se Zole Jackson.

Bio je to moj prvi susret s radom Gillesa Leroya (kojeg sam već spomenula na blogu). I moja prvo oduševljenje njegovim, posljednje napisanim romanom. Uzimajući Zolu Jackson u ruke, opet me obuzela neizrečena sumnja da ovako kratak roman ne može izazvati pravo oduševljenje. Kako li se samo prevarih... 

Fiktivna priča utemeljena na povjesnom događaju iz kolovoza 2004. godine kada uragan Katarina pogađa zemlje Sj. Amerike. Glavni protagonist ove priče je stara, crnoputa učiteljica Zola Jackson i njezina Lady. Odbijajući napustiti svoju kuću, Zola ostaje u njoj za vrijeme cijele katastrofe, promatrajući kako razina vode raste.
Poplave i razaranje su bure koja se odvijaju vani dok se istovremeno u Zoli odvija bura osjećaja, prizivajući sjećanja na svog sina, prisjećajući se kako je prije 40 godina sličnu katastrofu preživjela samo s njim u naručju, propituje svoju ulogu majke i je li njezina krivnja što je njezin sin za svog životnog partnera pronašao mladića kojeg ona nikad nije mogla prihvatiti. Jedini 'sugovornik' je Lady, a u monolozima upućenima tom psu koji joj na koncu i spašava život, najbolje otkrivamo Zoline misli, stavove, duhovitost, sarkazam i ironiju.
Iako je središnja tema romana majčinstvo i Leroy je zaista na jedan emotivan način približio tu temu čitateljima, u podlozi se još naziru i teme rasizma kao i homoseksualnosti. Kratkim, jednostavnim rečenicama autor pogađa pravo u bit i natjera čitatelja da na trenutak odloži knjigu i razmili o pročitanom.
Ono što ja moram istaknuti je i naizmjerna ljubav i privrženost Zole i Lady. Čovjeka ponakad šokira koliko ljubav prema životinama može bti velika, a još nas više šokira kada vidimo koliko životinja može zavoljeti svog vlasnika. Lady je Zolu voljela toliko da joj je i spasila život, a Zola nije htjela spasiti svoj ako to znači ostati bez Lady.
Prstenastom građom romana, autor je na fantastičan način uspio prikazati posljedicu uragana i preživljavanje nemoćne starice u kući opkoljenoj vodom, a s druge strane – preživljavanje unutar nje same i vapaj za sinovim oprostom.
U 130 stranica, Leroy je puno toga rekao i puno emocija izazvao u čitatelja i vjerojatno ostavio dubok dojam na mene jer ova knjiga definitivno ide u moje favorite.

Buba Erdeljan