Majka uspjeha

 "Danas je, možda više nego ikad prije, istina da će način na koji se ponašamo prema djeci odrediti budućnost svijeta."

Već nekoliko dana imam čast svakodnevno družiti se s najslađim bićima, divnim klincima. Promatrajući neposredan rad vrtićkih odgajatelja  s djecom čovjek uvidi da odgoj nije nimalo piece of cake kako neki često misle.

Roditeljski stilovi odgoja vlastite djece se razlikuju, pa znaju i često odudarati od načina na koji se djecu odgaja i obrazuje u vrtiću. A do kojih sve krajnosti odgoj može ići govori i knjiga ‘Majka uspjeha’ koja mi se ovih dana stalno vraća u sjećanje. 

Amy Chua opisuje kineski odgoj i na vlastitom primjeru nam objašnjava tko su to kineske majke. Čineći usporedbu s američkim, zapadnim odgojem, ova knjiga daje opis jednog iznimno autoritarnog, rigoroznog odgoja. Amy Chua svojim dvijema djevojčicama nikada nije dopustila prespavati kod prijateljica, igrati se s drugom djecom, nastupati u školskoj predstavi, dobiti manje od pet, sami birati izvannastavne aktivnosti, gledati tv ili igrati igrice na kompjuteru, birati koje će glazbalo svirati i žele li uopće svirati glazbalo. Morale su biti najbolje učenice u razredu, osvajati prva mjesta na natjecanjima i prihvaćati organizaciju i raspored skrojen od strane njihove majke jer 'ona zna najbolje'. Od malih nogu, djevojke su svirale glazbala: Sophija klavir, Lulu violinu. Dana predaha nije bilo, pa čak i kada je djevojkama rođendan ili su bolesne ili na odmoru - morale su vježbati. Amy Chua sam doživjela kao osobu koja smatra da ona zna najbolje i iznimno ograničenu osobu koja neće niti pokušati saslušati drugu stranu. Kada djevojke odbiju vježbati ili ponovno napisati čestitku, Chua koristi prijetnje, ucjene, pa čak i uvrijede kako bi ih natjerala. Opravdanje za tu rigoroznost je da se samo trudom može postići uspjeh. 

Iskreno priznajem da me ova knjiga, kao pedagoga poprilično uzdrmala. I preporučam je svim sadašnjim i budućim roditeljima da je pročitaju pod napomenom 'ovako ne odgajajte svoju djecu'.

Cjelokupno njezino odgajanje kosi se sa svime što sam čitala u pedagoškim knjigama i vidjela u praksi, a svojim zahtjevima  znam da svakako nije upoznata ni s razvojnom psihologijom djece.

Veliko iznenađenje doživljavam na kraju kada ipak popušta u svom odnosu prema Lulu. Mislim da je tim postupkom napravila veliki korak u izgradnji svog karaktera. Ne mogu razumijeti niti odobriti ovakav stil odgoja i tiraniju koja se vrši nad djecom jer:
- djeca nisu glupa. ako ih iskreno upitamo što žele, iznenadili bi se odgovorom.
- nisu odrasni najpametniji i mislim da se niti ne trebaju tako postaviti prema djetetu

-         djeci treba omogućiti IZBOR
- potreba za igrom, zabavom i druženjem s vršnjacima je naizbježna i mislim da će to njezinoj djeci iznimno nedostajati tijekom cijelog života
- i ne slažem se da su svi predodređeni biti tako uspješni, nisu svi taletirati za glazbala, niti doći do nekoliko diploma ...

-          jer su nam potrebnija djeca koja oblikuju stvari, više nego stvari koje oblikuju djecu!

Naravno, suprotnost ovakvog stila, totalna permisivnost i laissez-faire smatram također neprihvatljivim. Kao i općenito u životu, povodim se za Aristotelovom zlatnom sredinom. Ne znam kakav ću ja biti roditelj, ali znam se da taj odgoj neće biti nalik ovom opisanom u knjizi.

Buba Erdeljan