Kroz Dodir do prijatelja

I dok svi pričaju o utakmici i kritiziraju japanskog suca odbijajući nositi japanke, ja uživam u petku, ispijam treću kavu i prisjećam se 18. prošlog mjeseca, zaista posebne nedjelje koja se neće zaboraviti tako lako. Taj dan je održana smotra udruge Dodir u Osijeku, a o djelovanju te udruge i Hrvatskom znakovnom jeziku je već bilo govora na blogu. Možda ni nebi o tome toliko razmišljala da neki dan prijateljica nije pisala o svim neobičnim načinima na koje možemo pronaći prijatelje koji, pa makar i jedan  kraći dio našega života ipak budu dijelom njega i htjeli mi to ili ne – oblikuju ga.

Dvije godine druženja s grupicom ljudi i izuzetnom profesoricom učini su da zaista zavoliš te ljude i da te prevlada osjećaj tuge kad znaš da su vaša druženja došla kraju. Zanimljivo je to kako je dovoljna jedna stvar da poveže ljude najrazličitijih profila i otkriješ da imaš još niz dodirnih točaka s njima, a da nije bilo znakovnog jezika – to nikad nebi ni znao. 

Falit će mi one rasprave koje kad krenu – i zaboravimo da smo došli naučiti novu lekciju znakovnog jezika. Falit će mi pričanje Đorđetovih anegdota o Hitler-majci, nenamjernom mučenju mačaka... Falit će mi onaj sarkazam, ironija i spontanost koje nas je bacala na smjeh do suza. Falit će mi dolaziti do novih spoznaja s tim ljudima i produbljivati svoje znanje znakovnog jezika.

Ovom prilikom želim pohvaliti svoje znakovnjake za odličnu izvedbu pjesama. Želim zahvaliti odličnoj profesorici i prijateljici Josipi i reći – bio je lijepo družiti se s vama, smijati se s vama i učiti s vama. Hvala Vam što postojite. 

Buba Erdeljan