Kada riječi postanu opasne

Kada vas nešto oduševi, imate potrebu to podijeliti s drugima. Možda čak i konstantno pričati o tome i dosađivati drugima, kao što je činim.

Ovaj put je riječ o filmu, filmu koji me je sinoć ostavio pod velikim dojmom i o kojem ne prestajem razmišljati. The Wave. Riječ je o istinitoj priči koja se dogodila u jednoj njemačkoj srednjoj školi. Profesor je htio napraviti mali eksperiment sa svojim učenicima, postavivši jednostavno pitanje: misle li oni da je moguće da se takvo zlo nacističke njemačke ponovi ili to pripada prošlosti?. Odgovor je bio naravno onakav kako bi svi mi odgovorili - ne. Dokazao je suprotno, načinivši vrlo jednostavan eksperiment koji se oteo kontroli. 

Projekt o kojem je riječ nosio je temu ‘autokracija’. S pedagoške strane, sve pohvale upućujem profesoru jer je potaknuo učenike na rad, aktualizirao i praktično osmislio projekt. Da je riječ o bilo kojoj drugoj temi, projekt bio završio iznimno uspješno, ali u ovoj priči se suočavamo s tragičnim posljedicama.

Čovjek bi pomislio da ljudi uče na graškama i da se zlodjela jednog čovjeka s čudnim brčićima više ne mogu ponoviti, ali ova priča svjedoči suprotno.

Povukla bi paralelu sa Zusakovom knjigom koja zbog svoje fantastičnosti zaslužuje poseban post. Zapisat ću samo jedan citat kojem sam se često vraćala čitajući ‘Kradljivicu knjiga’.

‘’Bio jednom jedan neobičan mali čovjek. Donio je odluku o tri važne pojedinosti u svom životu: nosit će razdjeljak u kosi sa strane suprotne od svih ostalih, pustit će male čudne brkove i jednog će dana vladati svijetom. Mladić je poprilično vremena lutao razmišljajući, planirajući i pokušavajući prokljuviti kako da točno osvoji svijet. Onda mu je jednog dana sinulo – savršen plan. Vidio je jednu majku kako hoda s djetetom. Dugo je korila dječačića dok, napokon, nije počeo plakati. Za koju minutu vrlo mu je nježno govorila, što ga je utješilo pa se čak i nasmješio. Mladić jurnu prema ženi i zagrli je. ‘RIJEČI!’. Da, Hitler je odlučio da će svijetom zavladati riječima. ‘Nikad neću ispaliti ni metka’, reče. ‘Neću morati’. No nije bio nagao. Priznajmo mu barem to. Uopće nije bio glup. Prvi mu je plan napada bio da posadi riječi u što više dijelova svoje domovine. Sadio ih je danju i noću, I njegovao ih. Gladao je kako rastu sve dok se, na kraju, diljem Njemačke nije uzgojila velika šuma riječi. Bila je to nacija uzgojenih misli.’’

Potkrijepa Zusakovih misli je i ovaj film. Možda mi je ova film ponudio i odgovor na pitanje zašto je toliko veliki broj ljudi bio zaslijepljen Hitlerovim riječima. Eseji učenika iz ovog filma svjedoče o tome da je svatko pronašao u Valu ono što mu je trebalo: pripadnost, jednakost, vlastitu korist i sl. Možda se ista stvar dogodila i s nacistima prije 75 godina.

Riječi mogu biti opasne. Manipulacija velikim masama od strane jednog jednog čovjeka koji želi nametnuti svoju ideologiju nije nešto što završava s drugim svj. ratom. Moguće je i danas. A možda se čak i događa, a da to još ne vidimo. Možda će Putin biti drugi Hitler, samo sada sredstvo manipulacije više neće biti riječi već nuklearno oružje, a posljedice puno veće i strašnije. 

Buba Erdeljan