Ljubavna priča balkanske Jane Austen

Nisam jedna od onih djevojaka koje će grliti ljubavne romane i potrošiti pakovanje maramica gledajući neke romantične, ljubavne filmove. Nisam maštala o nekom princu na bijelom konju, ne vjerujem da postoji samo jedna 'prava'osoba za tebe i mislim da se voli više puta u životu, na različite načine i različitim intenzitetom.

S tim nekim razmišljanjima je sasvim čudno da sam, na sestrin nagovor, uzela u ruke roman ''Samac u braku''. Iz pera spisateljice Milice Jakovljević (Mir-Jam) izašlo je pozamašan broj ljubavnih romana i u jednu ruku sam je doživljela kao balkansku Jane Austen.  Mir-Jam kroz svoje likove progovara i o beogradskom društvu prve polovine prošloga stoljeća, položaju žena, odnosu urbanih i ruralnih sredina, a najviše govori o skrivenim ljudskim strastima i manama.

Radmilo je neženja kakvog bi poželjena svaka djevojka: fizički obara s nogu, uspješan odvjetnik, ima vlastitu kuću i krase ga sve vrline dobre osobe. I da, od kad ju je prvi put vidio – zaljubljen je u beogradsku djevojku Ljiljanu. Ljiljana ja pak slijepo zaljubljena u Momčila, velikog švalera koji je nema namjeru ženiti, pa se ona (njemu i roditeljima u inat) udaje ipak za Radmila i odlazi iz metropole u malu sredinu gdje svatko svakog zna.  Već prve bračne noći započinju problemi jer Ljiljana priznaje da ga ne voli (pa dobro jutro – normalno da te ne voli, ona te ni ne zna) i da ona njega ne želi. Radmilo, nakon prvotnog šoka, pristaje joj dati razvod, ali tek nakon tri mjeseca. Tri mjeseca ona mora glumiti njegovu ženu i moraju, barem pred javnošću imati sretan brak.

Tek tu započinju prave intrige, spletke, pogrešna tumačenja, ljubomore, zavisti i rađanje ljubavi. 

Međutim, par razmišljanja mi se motalo cijelo vrijeme romana. Tradicija, kultura, svjetonazor su odraz duha vremena u kojem živimo. Stoga nam nekada bude teško shvatiti nešto što je bilo prisutno u prošlosti, a totalno odudara od razmišljanja i tradicije kojoj danas pripadamo. Tako da, onoliko koliko mi je zdravorazumski teško objasniti opravdanje robovlasničkog društva, isto mi je  teško i razumijeti stupanje u brak opisano u ovom romanu. Znači, neki momak vidi neku djevojku koja mu se sviđa, dođe, traži njezinu ruku od njezinih roditelja i, ako oni procjene da je mladić dobra prilika za njihovu kćer, djevojka će pristati. I normalno da joj je muškarac onda tuđ, i normalno da ga se boji kao što se Ljiljana bojala Radmila prve noći. Stoga, drago mi da vrijeme u kojem ja živim ipak dopušta vlastiti odabit budućeg supružnika, mogućnost – upoznati ga, sa svim manama i vrlinama, pa čak i živjeti skupa i vidjeti koliko ste jaka simbioza. 

S druge strane, intrige i ogovaranja, zavisti koje dopiru već iz kuće tvoga susjeda, komentiranje na zabavama koja se djevojka ljepše obukla i koji je mladić pikirao koju curu, zabadanje nosa u tuđi život jer je očigledno on zanimljiviji od vlastitog ... i danas su odlike malih sredina, upravo sredina maloga sela u kojem i (nadam se ne još dugo) živi moja malenkost. Očigledno se neke stvari nikada ne mijenjaju.

Nakon knjige, na red je došla istoimena serija.  Priznajem da je glavni razlog zbog kojeg sam odlučila skinut tih devet epizoda – Miloš Biković. Unatoč tome što je i u stvarnom životu u vezi s Brankicom Sebastijanović (Ljiljanom), neka zna da – ako s Brankicom ne uspije – mene ne bi morao čekati tri mjeseca kao što je čekao Ljiljanu. 

Buba Erdeljan

Tri žene - jedna knjiga

Često me oduševi neki film. Još češće neka knjiga. Al' da se oduševim u knjigu i onda još više u njezinu ekranizaciju – to se ne događa često. Stoga je sasvim neizbježno napisati par rečenica o romanu ‘’Sati’’ Michael Cunningham. Već je garancija dobrog romana i sama činjenica da je roman dobio Pulitzerovu nagradu za fikciju 1999., a jedan od glavnih likova je i mistična Virginia Woolf.

Roman priča priču o životu tri žene jednog lipanjskog dana. Već prva zanimacija za ovaj roman je u tome što nije riječ o istom danu jer radnja paralelno priča priču u tri različita vremenska okriva.Tako ćemo Virginiu Woolf upoznati 1923. godine na imanju Richmonds, nakon što pokuša napraviti jedno od svojih suicida i izgubi se u vlastitim mislila pišući knjigu ‘’Mrs Dalloway’’.  Odlazimo u 1949. godinu u Los Angeles i tamo upoznajemo Lauru Brown: naizgled tipičnu domaćicu sa savršenim životom, a u njezinoj duši – vulkanska erupcija. Utjehu pronalazi u čitanju ‘’Mrs Dolloway’’. U suvremenom vremenu zatičemo Clarissu u New Yorku: lezbijka koju tišti bolest njezina nekadašnjeg ljubavnika, s kojime već godinama živi u platonskoj vezi, a koji joj je i nadjenuo nadimak ‘’Mrs Dolloway’’.

Na prvi pogled nepovezane, ali postoji neka nit koja povezuje sve tri žene. Spomenuti roman je odjeknuo u mislima Virginije, a utjecao je na živote Laure i Clarisse. Sve tri su, barem na trenutak, pokazale erotsku privrženost  istome spolu. Imala sam dojam da iz sve tri žene vrište stvari koje bi htjele reći, stvari koje bi htjele učiniti, al – na kraju ostaje samo tišina, pasivnost i povratak u svakodnevnicu. Motiv koji se još provlači u romanu je i motiv samoubojstva. Roman počinje Virginijinim pokušajem suicida, Laura, u tišini svojih misli, pokušava si oduzeti život u praznoj hotelskoj sobi s bočicama tableta i romanom u ruci, a Richard ipak ne pronalazi dovoljno snage boriti se s bolešću i ovim svijetom i oduzima si život. Jer ‘’netko mora umrijeti kako bi ostali znali više cijeniti život’’ (V.Woolf)

Autor je pokušao prikazati jedan dan u životu Virginije Woolf služeći se mnogobrojnim tekstovima i člancima o njoj, ali i preuzevši u potpunosti njezin poetski stil unutarnjih monologa i duboke introspekcije. Unatoč tome što nije riječ o autobiografskom djelu, zanimljivo je pratiti autorovo prikazivanje događaja iz života Virginije Woolf i odjek koji ti događaji imaju na roman koji upravo piše, a koji će pak utjecati na Lauru i Clarissu.

Prijatelj je komentirao ovaj roman, i koristit ću sad njegove riječi ‘’ To je za mene umjetnost pisane riječi, uhvaćena u trenutku zbivanja, jednog lipanjskog dana, u različitim vremenskim epohama. Ova knjiga je dokaz kako radnja mora biti isključena u vrednovanju napisanog, odnosno kako mora biti tek sjena koja prati napisane riječi i rečenice.’’

Sinoć sam pogledala i istoimenu ekranizaciju i nema riječi kojima mogu opisati oduševljenje. Još kad kažem da spomenute dame iz romana glume: Meryl Streep, Nicole Kidman i Julianne Moore. Treba li još šta reći? :)

Buba Erdeljan

Kroz Dodir do prijatelja

I dok svi pričaju o utakmici i kritiziraju japanskog suca odbijajući nositi japanke, ja uživam u petku, ispijam treću kavu i prisjećam se 18. prošlog mjeseca, zaista posebne nedjelje koja se neće zaboraviti tako lako. Taj dan je održana smotra udruge Dodir u Osijeku, a o djelovanju te udruge i Hrvatskom znakovnom jeziku je već bilo govora na blogu. Možda ni nebi o tome toliko razmišljala da neki dan prijateljica nije pisala o svim neobičnim načinima na koje možemo pronaći prijatelje koji, pa makar i jedan  kraći dio našega života ipak budu dijelom njega i htjeli mi to ili ne – oblikuju ga.

Dvije godine druženja s grupicom ljudi i izuzetnom profesoricom učini su da zaista zavoliš te ljude i da te prevlada osjećaj tuge kad znaš da su vaša druženja došla kraju. Zanimljivo je to kako je dovoljna jedna stvar da poveže ljude najrazličitijih profila i otkriješ da imaš još niz dodirnih točaka s njima, a da nije bilo znakovnog jezika – to nikad nebi ni znao. 

Falit će mi one rasprave koje kad krenu – i zaboravimo da smo došli naučiti novu lekciju znakovnog jezika. Falit će mi pričanje Đorđetovih anegdota o Hitler-majci, nenamjernom mučenju mačaka... Falit će mi onaj sarkazam, ironija i spontanost koje nas je bacala na smjeh do suza. Falit će mi dolaziti do novih spoznaja s tim ljudima i produbljivati svoje znanje znakovnog jezika.

Ovom prilikom želim pohvaliti svoje znakovnjake za odličnu izvedbu pjesama. Želim zahvaliti odličnoj profesorici i prijateljici Josipi i reći – bio je lijepo družiti se s vama, smijati se s vama i učiti s vama. Hvala Vam što postojite. 

Buba Erdeljan 

Majka uspjeha

 "Danas je, možda više nego ikad prije, istina da će način na koji se ponašamo prema djeci odrediti budućnost svijeta."

Već nekoliko dana imam čast svakodnevno družiti se s najslađim bićima, divnim klincima. Promatrajući neposredan rad vrtićkih odgajatelja  s djecom čovjek uvidi da odgoj nije nimalo piece of cake kako neki često misle.

Roditeljski stilovi odgoja vlastite djece se razlikuju, pa znaju i često odudarati od načina na koji se djecu odgaja i obrazuje u vrtiću. A do kojih sve krajnosti odgoj može ići govori i knjiga ‘Majka uspjeha’ koja mi se ovih dana stalno vraća u sjećanje. 

Amy Chua opisuje kineski odgoj i na vlastitom primjeru nam objašnjava tko su to kineske majke. Čineći usporedbu s američkim, zapadnim odgojem, ova knjiga daje opis jednog iznimno autoritarnog, rigoroznog odgoja. Amy Chua svojim dvijema djevojčicama nikada nije dopustila prespavati kod prijateljica, igrati se s drugom djecom, nastupati u školskoj predstavi, dobiti manje od pet, sami birati izvannastavne aktivnosti, gledati tv ili igrati igrice na kompjuteru, birati koje će glazbalo svirati i žele li uopće svirati glazbalo. Morale su biti najbolje učenice u razredu, osvajati prva mjesta na natjecanjima i prihvaćati organizaciju i raspored skrojen od strane njihove majke jer 'ona zna najbolje'. Od malih nogu, djevojke su svirale glazbala: Sophija klavir, Lulu violinu. Dana predaha nije bilo, pa čak i kada je djevojkama rođendan ili su bolesne ili na odmoru - morale su vježbati. Amy Chua sam doživjela kao osobu koja smatra da ona zna najbolje i iznimno ograničenu osobu koja neće niti pokušati saslušati drugu stranu. Kada djevojke odbiju vježbati ili ponovno napisati čestitku, Chua koristi prijetnje, ucjene, pa čak i uvrijede kako bi ih natjerala. Opravdanje za tu rigoroznost je da se samo trudom može postići uspjeh. 

Iskreno priznajem da me ova knjiga, kao pedagoga poprilično uzdrmala. I preporučam je svim sadašnjim i budućim roditeljima da je pročitaju pod napomenom 'ovako ne odgajajte svoju djecu'.

Cjelokupno njezino odgajanje kosi se sa svime što sam čitala u pedagoškim knjigama i vidjela u praksi, a svojim zahtjevima  znam da svakako nije upoznata ni s razvojnom psihologijom djece.

Veliko iznenađenje doživljavam na kraju kada ipak popušta u svom odnosu prema Lulu. Mislim da je tim postupkom napravila veliki korak u izgradnji svog karaktera. Ne mogu razumijeti niti odobriti ovakav stil odgoja i tiraniju koja se vrši nad djecom jer:
- djeca nisu glupa. ako ih iskreno upitamo što žele, iznenadili bi se odgovorom.
- nisu odrasni najpametniji i mislim da se niti ne trebaju tako postaviti prema djetetu

-         djeci treba omogućiti IZBOR
- potreba za igrom, zabavom i druženjem s vršnjacima je naizbježna i mislim da će to njezinoj djeci iznimno nedostajati tijekom cijelog života
- i ne slažem se da su svi predodređeni biti tako uspješni, nisu svi taletirati za glazbala, niti doći do nekoliko diploma ...

-          jer su nam potrebnija djeca koja oblikuju stvari, više nego stvari koje oblikuju djecu!

Naravno, suprotnost ovakvog stila, totalna permisivnost i laissez-faire smatram također neprihvatljivim. Kao i općenito u životu, povodim se za Aristotelovom zlatnom sredinom. Ne znam kakav ću ja biti roditelj, ali znam se da taj odgoj neće biti nalik ovom opisanom u knjizi.

Buba Erdeljan