Kišno sjećanje na staru učiteljicu Zolu i njezinu Lady

Dok se vani priprema novi potop, koji ovaj put – Noa nije ni stigao najaviti, najbolji način za iskoristi takav dan je zavući se ispod dekice dok se iz šalice puši kava, a u ruci nalazi dobra knjiga. I dok uživam u svakoj riječi Kunderine 'Nepodnošljive lakoće postojanja', bacim pogled kroz prozor i sjetim se Zole Jackson.

Bio je to moj prvi susret s radom Gillesa Leroya (kojeg sam već spomenula na blogu). I moja prvo oduševljenje njegovim, posljednje napisanim romanom. Uzimajući Zolu Jackson u ruke, opet me obuzela neizrečena sumnja da ovako kratak roman ne može izazvati pravo oduševljenje. Kako li se samo prevarih... 

Fiktivna priča utemeljena na povjesnom događaju iz kolovoza 2004. godine kada uragan Katarina pogađa zemlje Sj. Amerike. Glavni protagonist ove priče je stara, crnoputa učiteljica Zola Jackson i njezina Lady. Odbijajući napustiti svoju kuću, Zola ostaje u njoj za vrijeme cijele katastrofe, promatrajući kako razina vode raste.
Poplave i razaranje su bure koja se odvijaju vani dok se istovremeno u Zoli odvija bura osjećaja, prizivajući sjećanja na svog sina, prisjećajući se kako je prije 40 godina sličnu katastrofu preživjela samo s njim u naručju, propituje svoju ulogu majke i je li njezina krivnja što je njezin sin za svog životnog partnera pronašao mladića kojeg ona nikad nije mogla prihvatiti. Jedini 'sugovornik' je Lady, a u monolozima upućenima tom psu koji joj na koncu i spašava život, najbolje otkrivamo Zoline misli, stavove, duhovitost, sarkazam i ironiju.
Iako je središnja tema romana majčinstvo i Leroy je zaista na jedan emotivan način približio tu temu čitateljima, u podlozi se još naziru i teme rasizma kao i homoseksualnosti. Kratkim, jednostavnim rečenicama autor pogađa pravo u bit i natjera čitatelja da na trenutak odloži knjigu i razmili o pročitanom.
Ono što ja moram istaknuti je i naizmjerna ljubav i privrženost Zole i Lady. Čovjeka ponakad šokira koliko ljubav prema životinama može bti velika, a još nas više šokira kada vidimo koliko životinja može zavoljeti svog vlasnika. Lady je Zolu voljela toliko da joj je i spasila život, a Zola nije htjela spasiti svoj ako to znači ostati bez Lady.
Prstenastom građom romana, autor je na fantastičan način uspio prikazati posljedicu uragana i preživljavanje nemoćne starice u kući opkoljenoj vodom, a s druge strane – preživljavanje unutar nje same i vapaj za sinovim oprostom.
U 130 stranica, Leroy je puno toga rekao i puno emocija izazvao u čitatelja i vjerojatno ostavio dubok dojam na mene jer ova knjiga definitivno ide u moje favorite.

Buba Erdeljan 

Lete im, lete dvadeset pete

"Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način."

Tolstoj

Iako nisam sigurna da su sve sretne obitelji nalik jedna drugoj, poprilično sam sigurna da imaju jednu zajedničku stvar: znaju opraštati jedno drugome i zaboravljati nesavršenosti.

Prošlo je ukupno 9131 dan iliti 25 godina odkada su moji roditelji odlučili reći sudbonosno 'da' jedno drugome. Ono što mogu naučiti iz njihovog zajedničkog suživota je da je brak znanje: znanje kada popustiti, a kada ne, znanje kada prešutjeti, a kada izreći neke stvari, znanje kako se svađati, ali i kako se miriti, znanje kako slušati jedno drugo, ali i kako razumjeti jedno drugo, kako prihvatiti i na koncu zavoljeti mane druge osobe, kako pronaći kompromis kada dođe do suprotstavljenih želja i mišljenja. Naučila sam da je šutnja ponekad i poželjna, ali ako predugo šutiš i trpiš – pretvoriš se u vulkan i dođe do erupcije. Naučila sam da ljubavne iskrene vjerojatno izgore nakon 25 godina, ali ono što ostaje je puno važnije. Naučila sam da nije bitno ako ste različitih mišljenja sve dok su vam pogledi na temeljne životne stvari isti. Naučila sam da u obitelji i braku nisi ti na prvome mjestu, ali i da ne smiješ zaboraviti na sebe. Na koncu, naučila sam da brak zahtjeva i žrtve, ali da on sam ne smije biti žrtva, da je suživot divna stvar koju treba održavati i u nju ulagati svaki dan. 

Ono što je još bitnije – produkt ljubavi mojih roditelja na svijet je donio mene i moje sestre. I upravo zahvaljujući njima smo postale osobe koje jesmo. Promatrajući njihovo djelovanje i slušajući njihove riječi naučila sam čovjeka ne smijem gledati prema nacionalnosti, boje kože ili vjere., već da čovjeka prosudim prema onome kakav je on iznutra. I da mi to bude temelj za odabir ljudi koje ću pustiti u svoj život i dopustiti im i da formiraju moj život. Naučili su me da je svijet nepošteno mjesto (i u to se tek sad uvjeravam), ali da je najvažnije čista i mirna savjest. Naučila sam da je umjerenost ili Aristotelova zlatna sredina najbolji način za uređenje svog života. Naučili su me pouzdati se u Boga i Njegovu volju, naučili su me moliti i važnosti nedjeljne mise. Naučili su me da je znanje važno i da ne trebam učiti zbog ocjena već zbog sebe same (trebalo mi je vremena da do toga i dođem). Naučili su me da ja važno štediti, da je još važnije razlučiti što ti je zaista potrebno, a što je to bez čega bi se moglo i preživjeti.  Naučili su me da cijenim svoj jezik, kulturu i nacionalnost i da nikad ne smijem zaboraviti da i to određuje moj identitet. I ono što je najvažnije - naučila sam da je život trnovita staza kroz koju se teško probiti, ali je puno lakše kad imate roditelje koji će vam pomoći sasjeći trnje.

Stoga, hvala im na svemu što jesam i neka ima je sretan ovaj srebrni pir. Što li ću još sve naučiti do zlatnog pira? :)

Buba Erdeljan

F*R*I*E*N*D*S* wisdom (Part 1)

Kada čekate 22.00h kako bi počeli s peglanjem, jer naravno – nećete taj kućanski posao raditi dok je skupa struja, već ćete u ovoj ekonomskoj krizi peglati kada je jeftina struja, onda trebate pronaći način kako da vam tih sat, dva prođe što zanimljivije. Ne volim gledati neki film dok peglam jer je ishod da propustim pola filma ili bude izgorenog rublja. Zato je najbolje gledati serije koje ste pogledali već n-broj puta, pa ni ne morate gledati u ekran. Zapela sam u 90tima pa je moje noćno društvo Rachel, Monica, Joy, Chandler, Ross i Phoebe.

A kada ih pogledate toliko puta koliko ja, onda vam scene iz Prijatelja iskaču u svakodnevnim životnim situacijama i dosađujete prijateljima prepričavajući ih. Eh, ova šestorka me puno toga naučila.

Prijateljske mudrosti (Part 1)

Rachel mi je pokazala da je bolje otići i s vlastitog vjenčanja, nego se udati za pogrešnog čovjeka. E, pa tijekom protekle godine sam se često sjetila Rachel kako sva u suzama i vjenčanici utrčava u kafić. Čini mi se da ponekad, u dugim vezama, osobe i zaborave zašto su zajedno, što je to što vole jedno na drugom i zašto su od svih osoba suprotnog spola izabrali baš tu. Kada teško pronalazimo odgovor na to pitanje – onda je to alarm da nešto ne štima. 

Budi ono što jesi, a ako  ne znaš što je to – tragaj za tim. Odbjegla nevjesta Rachel razgovara s ocem preko telefona o razlozima zašto je napustila zaručnika i pobjegla s vjenčanja te mu govori ''To je kao da su mi cijelog života govorili 'Ti si cipela, ti si cipela, ti si cipela'. A što ako ja želim biti torbica ili šešir''. Njezin tata nije razumio metaforu koju je Rachel upotrijebila, ali mi razumijemo da se u njoj javila potreba spoznati tko je ona i što želi od svog života. 

Samostalnost nije laka – prvi korak u novoj fazi života je rezanje kartica i prestanak trošenja tatinog novca. Pronalazak šugavog posla i rintanje za male novce. Da, real life is suck!!

Osim što me s Monikom povezuje OKP čišćenja, sve više razumijem i njezine probleme s majkom. Kako izdržati kada imate majku koja kritizira svaki vaš potez, izgled, odjeću, karijeru i kojoj nikako ne možete udovoljiti, a povrh toga – vaš brat ili sestra su za nju nepogrešivi i najbolji? Nikad mi nije bilo jasno kako može tako prešutjeti i ništa joj ne reći. A sad i ja vidim da je nekad bolje prešutjeti kako bi se održao mir u kući i ukućani se slagali. S druge strane, Chandler ima izuzetno zanimljivu mama. On nas u jednoj epizodi uči da opet nije dobro previše šutjeti i da ponekad treba reći stvari koje nas muče.

Svi znamo da je Ross oduvijek zaljubljen u Rachel. Deset sezona je trebalo da zaista završe skupa, za pravo. No, što možemo naučiti na njegovim greškama iz prve sezone? Ako vam se netko sviđa – nemojte dugo čekati da bi joj to rekli jer bi se mogao pojaviti neki šarmantan Talijan i preoteti vam curu. A možda ni to nije toliko loše : ) Ipak, Talijan je Talijan :)

                                                                                                                   Buba Erdaljen

Kada riječi postanu opasne

Kada vas nešto oduševi, imate potrebu to podijeliti s drugima. Možda čak i konstantno pričati o tome i dosađivati drugima, kao što je činim.

Ovaj put je riječ o filmu, filmu koji me je sinoć ostavio pod velikim dojmom i o kojem ne prestajem razmišljati. The Wave. Riječ je o istinitoj priči koja se dogodila u jednoj njemačkoj srednjoj školi. Profesor je htio napraviti mali eksperiment sa svojim učenicima, postavivši jednostavno pitanje: misle li oni da je moguće da se takvo zlo nacističke njemačke ponovi ili to pripada prošlosti?. Odgovor je bio naravno onakav kako bi svi mi odgovorili - ne. Dokazao je suprotno, načinivši vrlo jednostavan eksperiment koji se oteo kontroli. 

Projekt o kojem je riječ nosio je temu ‘autokracija’. S pedagoške strane, sve pohvale upućujem profesoru jer je potaknuo učenike na rad, aktualizirao i praktično osmislio projekt. Da je riječ o bilo kojoj drugoj temi, projekt bio završio iznimno uspješno, ali u ovoj priči se suočavamo s tragičnim posljedicama.

Čovjek bi pomislio da ljudi uče na graškama i da se zlodjela jednog čovjeka s čudnim brčićima više ne mogu ponoviti, ali ova priča svjedoči suprotno.

Povukla bi paralelu sa Zusakovom knjigom koja zbog svoje fantastičnosti zaslužuje poseban post. Zapisat ću samo jedan citat kojem sam se često vraćala čitajući ‘Kradljivicu knjiga’.

‘’Bio jednom jedan neobičan mali čovjek. Donio je odluku o tri važne pojedinosti u svom životu: nosit će razdjeljak u kosi sa strane suprotne od svih ostalih, pustit će male čudne brkove i jednog će dana vladati svijetom. Mladić je poprilično vremena lutao razmišljajući, planirajući i pokušavajući prokljuviti kako da točno osvoji svijet. Onda mu je jednog dana sinulo – savršen plan. Vidio je jednu majku kako hoda s djetetom. Dugo je korila dječačića dok, napokon, nije počeo plakati. Za koju minutu vrlo mu je nježno govorila, što ga je utješilo pa se čak i nasmješio. Mladić jurnu prema ženi i zagrli je. ‘RIJEČI!’. Da, Hitler je odlučio da će svijetom zavladati riječima. ‘Nikad neću ispaliti ni metka’, reče. ‘Neću morati’. No nije bio nagao. Priznajmo mu barem to. Uopće nije bio glup. Prvi mu je plan napada bio da posadi riječi u što više dijelova svoje domovine. Sadio ih je danju i noću, I njegovao ih. Gladao je kako rastu sve dok se, na kraju, diljem Njemačke nije uzgojila velika šuma riječi. Bila je to nacija uzgojenih misli.’’

Potkrijepa Zusakovih misli je i ovaj film. Možda mi je ova film ponudio i odgovor na pitanje zašto je toliko veliki broj ljudi bio zaslijepljen Hitlerovim riječima. Eseji učenika iz ovog filma svjedoče o tome da je svatko pronašao u Valu ono što mu je trebalo: pripadnost, jednakost, vlastitu korist i sl. Možda se ista stvar dogodila i s nacistima prije 75 godina.

Riječi mogu biti opasne. Manipulacija velikim masama od strane jednog jednog čovjeka koji želi nametnuti svoju ideologiju nije nešto što završava s drugim svj. ratom. Moguće je i danas. A možda se čak i događa, a da to još ne vidimo. Možda će Putin biti drugi Hitler, samo sada sredstvo manipulacije više neće biti riječi već nuklearno oružje, a posljedice puno veće i strašnije. 

Buba Erdeljan