Ljubavna priča balkanske Jane Austen

Nisam jedna od onih djevojaka koje će grliti ljubavne romane i potrošiti pakovanje maramica gledajući neke romantične, ljubavne filmove. Nisam maštala o nekom princu na bijelom konju, ne vjerujem da postoji samo jedna 'prava'osoba za tebe i mislim da se voli više puta u životu, na različite načine i različitim intenzitetom.

S tim nekim razmišljanjima je sasvim čudno da sam, na sestrin nagovor, uzela u ruke roman ''Samac u braku''. Iz pera spisateljice Milice Jakovljević (Mir-Jam) izašlo je pozamašan broj ljubavnih romana i u jednu ruku sam je doživljela kao balkansku Jane Austen.  Mir-Jam kroz svoje likove progovara i o beogradskom društvu prve polovine prošloga stoljeća, položaju žena, odnosu urbanih i ruralnih sredina, a najviše govori o skrivenim ljudskim strastima i manama.

Radmilo je neženja kakvog bi poželjena svaka djevojka: fizički obara s nogu, uspješan odvjetnik, ima vlastitu kuću i krase ga sve vrline dobre osobe. I da, od kad ju je prvi put vidio – zaljubljen je u beogradsku djevojku Ljiljanu. Ljiljana ja pak slijepo zaljubljena u Momčila, velikog švalera koji je nema namjeru ženiti, pa se ona (njemu i roditeljima u inat) udaje ipak za Radmila i odlazi iz metropole u malu sredinu gdje svatko svakog zna.  Već prve bračne noći započinju problemi jer Ljiljana priznaje da ga ne voli (pa dobro jutro – normalno da te ne voli, ona te ni ne zna) i da ona njega ne želi. Radmilo, nakon prvotnog šoka, pristaje joj dati razvod, ali tek nakon tri mjeseca. Tri mjeseca ona mora glumiti njegovu ženu i moraju, barem pred javnošću imati sretan brak.

Tek tu započinju prave intrige, spletke, pogrešna tumačenja, ljubomore, zavisti i rađanje ljubavi. 

Međutim, par razmišljanja mi se motalo cijelo vrijeme romana. Tradicija, kultura, svjetonazor su odraz duha vremena u kojem živimo. Stoga nam nekada bude teško shvatiti nešto što je bilo prisutno u prošlosti, a totalno odudara od razmišljanja i tradicije kojoj danas pripadamo. Tako da, onoliko koliko mi je zdravorazumski teško objasniti opravdanje robovlasničkog društva, isto mi je  teško i razumijeti stupanje u brak opisano u ovom romanu. Znači, neki momak vidi neku djevojku koja mu se sviđa, dođe, traži njezinu ruku od njezinih roditelja i, ako oni procjene da je mladić dobra prilika za njihovu kćer, djevojka će pristati. I normalno da joj je muškarac onda tuđ, i normalno da ga se boji kao što se Ljiljana bojala Radmila prve noći. Stoga, drago mi da vrijeme u kojem ja živim ipak dopušta vlastiti odabit budućeg supružnika, mogućnost – upoznati ga, sa svim manama i vrlinama, pa čak i živjeti skupa i vidjeti koliko ste jaka simbioza. 

S druge strane, intrige i ogovaranja, zavisti koje dopiru već iz kuće tvoga susjeda, komentiranje na zabavama koja se djevojka ljepše obukla i koji je mladić pikirao koju curu, zabadanje nosa u tuđi život jer je očigledno on zanimljiviji od vlastitog ... i danas su odlike malih sredina, upravo sredina maloga sela u kojem i (nadam se ne još dugo) živi moja malenkost. Očigledno se neke stvari nikada ne mijenjaju.

Nakon knjige, na red je došla istoimena serija.  Priznajem da je glavni razlog zbog kojeg sam odlučila skinut tih devet epizoda – Miloš Biković. Unatoč tome što je i u stvarnom životu u vezi s Brankicom Sebastijanović (Ljiljanom), neka zna da – ako s Brankicom ne uspije – mene ne bi morao čekati tri mjeseca kao što je čekao Ljiljanu. 

Buba Erdeljan

Tri žene - jedna knjiga

Često me oduševi neki film. Još češće neka knjiga. Al' da se oduševim u knjigu i onda još više u njezinu ekranizaciju – to se ne događa često. Stoga je sasvim neizbježno napisati par rečenica o romanu ‘’Sati’’ Michael Cunningham. Već je garancija dobrog romana i sama činjenica da je roman dobio Pulitzerovu nagradu za fikciju 1999., a jedan od glavnih likova je i mistična Virginia Woolf.

Roman priča priču o životu tri žene jednog lipanjskog dana. Već prva zanimacija za ovaj roman je u tome što nije riječ o istom danu jer radnja paralelno priča priču u tri različita vremenska okriva.Tako ćemo Virginiu Woolf upoznati 1923. godine na imanju Richmonds, nakon što pokuša napraviti jedno od svojih suicida i izgubi se u vlastitim mislila pišući knjigu ‘’Mrs Dalloway’’.  Odlazimo u 1949. godinu u Los Angeles i tamo upoznajemo Lauru Brown: naizgled tipičnu domaćicu sa savršenim životom, a u njezinoj duši – vulkanska erupcija. Utjehu pronalazi u čitanju ‘’Mrs Dolloway’’. U suvremenom vremenu zatičemo Clarissu u New Yorku: lezbijka koju tišti bolest njezina nekadašnjeg ljubavnika, s kojime već godinama živi u platonskoj vezi, a koji joj je i nadjenuo nadimak ‘’Mrs Dolloway’’.

Na prvi pogled nepovezane, ali postoji neka nit koja povezuje sve tri žene. Spomenuti roman je odjeknuo u mislima Virginije, a utjecao je na živote Laure i Clarisse. Sve tri su, barem na trenutak, pokazale erotsku privrženost  istome spolu. Imala sam dojam da iz sve tri žene vrište stvari koje bi htjele reći, stvari koje bi htjele učiniti, al – na kraju ostaje samo tišina, pasivnost i povratak u svakodnevnicu. Motiv koji se još provlači u romanu je i motiv samoubojstva. Roman počinje Virginijinim pokušajem suicida, Laura, u tišini svojih misli, pokušava si oduzeti život u praznoj hotelskoj sobi s bočicama tableta i romanom u ruci, a Richard ipak ne pronalazi dovoljno snage boriti se s bolešću i ovim svijetom i oduzima si život. Jer ‘’netko mora umrijeti kako bi ostali znali više cijeniti život’’ (V.Woolf)

Autor je pokušao prikazati jedan dan u životu Virginije Woolf služeći se mnogobrojnim tekstovima i člancima o njoj, ali i preuzevši u potpunosti njezin poetski stil unutarnjih monologa i duboke introspekcije. Unatoč tome što nije riječ o autobiografskom djelu, zanimljivo je pratiti autorovo prikazivanje događaja iz života Virginije Woolf i odjek koji ti događaji imaju na roman koji upravo piše, a koji će pak utjecati na Lauru i Clarissu.

Prijatelj je komentirao ovaj roman, i koristit ću sad njegove riječi ‘’ To je za mene umjetnost pisane riječi, uhvaćena u trenutku zbivanja, jednog lipanjskog dana, u različitim vremenskim epohama. Ova knjiga je dokaz kako radnja mora biti isključena u vrednovanju napisanog, odnosno kako mora biti tek sjena koja prati napisane riječi i rečenice.’’

Sinoć sam pogledala i istoimenu ekranizaciju i nema riječi kojima mogu opisati oduševljenje. Još kad kažem da spomenute dame iz romana glume: Meryl Streep, Nicole Kidman i Julianne Moore. Treba li još šta reći? :)

Buba Erdeljan