Kroz Dodir do prijatelja

I dok svi pričaju o utakmici i kritiziraju japanskog suca odbijajući nositi japanke, ja uživam u petku, ispijam treću kavu i prisjećam se 18. prošlog mjeseca, zaista posebne nedjelje koja se neće zaboraviti tako lako. Taj dan je održana smotra udruge Dodir u Osijeku, a o djelovanju te udruge i Hrvatskom znakovnom jeziku je već bilo govora na blogu. Možda ni nebi o tome toliko razmišljala da neki dan prijateljica nije pisala o svim neobičnim načinima na koje možemo pronaći prijatelje koji, pa makar i jedan  kraći dio našega života ipak budu dijelom njega i htjeli mi to ili ne – oblikuju ga.

Dvije godine druženja s grupicom ljudi i izuzetnom profesoricom učini su da zaista zavoliš te ljude i da te prevlada osjećaj tuge kad znaš da su vaša druženja došla kraju. Zanimljivo je to kako je dovoljna jedna stvar da poveže ljude najrazličitijih profila i otkriješ da imaš još niz dodirnih točaka s njima, a da nije bilo znakovnog jezika – to nikad nebi ni znao. 

Falit će mi one rasprave koje kad krenu – i zaboravimo da smo došli naučiti novu lekciju znakovnog jezika. Falit će mi pričanje Đorđetovih anegdota o Hitler-majci, nenamjernom mučenju mačaka... Falit će mi onaj sarkazam, ironija i spontanost koje nas je bacala na smjeh do suza. Falit će mi dolaziti do novih spoznaja s tim ljudima i produbljivati svoje znanje znakovnog jezika.

Ovom prilikom želim pohvaliti svoje znakovnjake za odličnu izvedbu pjesama. Želim zahvaliti odličnoj profesorici i prijateljici Josipi i reći – bio je lijepo družiti se s vama, smijati se s vama i učiti s vama. Hvala Vam što postojite. 

Buba Erdeljan 

Majka uspjeha

 "Danas je, možda više nego ikad prije, istina da će način na koji se ponašamo prema djeci odrediti budućnost svijeta."

Već nekoliko dana imam čast svakodnevno družiti se s najslađim bićima, divnim klincima. Promatrajući neposredan rad vrtićkih odgajatelja  s djecom čovjek uvidi da odgoj nije nimalo piece of cake kako neki često misle.

Roditeljski stilovi odgoja vlastite djece se razlikuju, pa znaju i često odudarati od načina na koji se djecu odgaja i obrazuje u vrtiću. A do kojih sve krajnosti odgoj može ići govori i knjiga ‘Majka uspjeha’ koja mi se ovih dana stalno vraća u sjećanje. 

Amy Chua opisuje kineski odgoj i na vlastitom primjeru nam objašnjava tko su to kineske majke. Čineći usporedbu s američkim, zapadnim odgojem, ova knjiga daje opis jednog iznimno autoritarnog, rigoroznog odgoja. Amy Chua svojim dvijema djevojčicama nikada nije dopustila prespavati kod prijateljica, igrati se s drugom djecom, nastupati u školskoj predstavi, dobiti manje od pet, sami birati izvannastavne aktivnosti, gledati tv ili igrati igrice na kompjuteru, birati koje će glazbalo svirati i žele li uopće svirati glazbalo. Morale su biti najbolje učenice u razredu, osvajati prva mjesta na natjecanjima i prihvaćati organizaciju i raspored skrojen od strane njihove majke jer 'ona zna najbolje'. Od malih nogu, djevojke su svirale glazbala: Sophija klavir, Lulu violinu. Dana predaha nije bilo, pa čak i kada je djevojkama rođendan ili su bolesne ili na odmoru - morale su vježbati. Amy Chua sam doživjela kao osobu koja smatra da ona zna najbolje i iznimno ograničenu osobu koja neće niti pokušati saslušati drugu stranu. Kada djevojke odbiju vježbati ili ponovno napisati čestitku, Chua koristi prijetnje, ucjene, pa čak i uvrijede kako bi ih natjerala. Opravdanje za tu rigoroznost je da se samo trudom može postići uspjeh. 

Iskreno priznajem da me ova knjiga, kao pedagoga poprilično uzdrmala. I preporučam je svim sadašnjim i budućim roditeljima da je pročitaju pod napomenom 'ovako ne odgajajte svoju djecu'.

Cjelokupno njezino odgajanje kosi se sa svime što sam čitala u pedagoškim knjigama i vidjela u praksi, a svojim zahtjevima  znam da svakako nije upoznata ni s razvojnom psihologijom djece.

Veliko iznenađenje doživljavam na kraju kada ipak popušta u svom odnosu prema Lulu. Mislim da je tim postupkom napravila veliki korak u izgradnji svog karaktera. Ne mogu razumijeti niti odobriti ovakav stil odgoja i tiraniju koja se vrši nad djecom jer:
- djeca nisu glupa. ako ih iskreno upitamo što žele, iznenadili bi se odgovorom.
- nisu odrasni najpametniji i mislim da se niti ne trebaju tako postaviti prema djetetu

-         djeci treba omogućiti IZBOR
- potreba za igrom, zabavom i druženjem s vršnjacima je naizbježna i mislim da će to njezinoj djeci iznimno nedostajati tijekom cijelog života
- i ne slažem se da su svi predodređeni biti tako uspješni, nisu svi taletirati za glazbala, niti doći do nekoliko diploma ...

-          jer su nam potrebnija djeca koja oblikuju stvari, više nego stvari koje oblikuju djecu!

Naravno, suprotnost ovakvog stila, totalna permisivnost i laissez-faire smatram također neprihvatljivim. Kao i općenito u životu, povodim se za Aristotelovom zlatnom sredinom. Ne znam kakav ću ja biti roditelj, ali znam se da taj odgoj neće biti nalik ovom opisanom u knjizi.

Buba Erdeljan