Stara pjesma stare grupe Neki to vole vruće mi ovih dana ne izlazi iz glave. I sve to zahvaljujući dragom nam ministru Mršiću i ukidanju stručnog osposobljavanja. U biti, to je bila kap koja je prelila čašu, ukidanje i posljednje nade, nade da ću u godini dana rada pokazati se kao vrijedan i dobar radnik, upoznati neke ljude i stvorit si priliku za nešto više.
I sada svaki dan razmišljam što činiti, kuda poći, kome poći, kome se obratiti, pokušavam pronaći alternative, ali nešto mi ne ide. Do sada je perspektiva bila siva, a sada je više ne vidim.
I što danas traba činiti obrazovana 24-godišnja djevojka s diplomom na zidu u Lijepoj našoj?
Kada bi pitali Borisa Dežulovića što bi poručio mladima u Hr? Da ostaju ili da bježe? A on njima kaže: - Gdje, jebiga, da ostanu? I gdje, još jebigije, da bježe?
Nastojim biti optimistična, ali iz dana u dan mi je to sve teže i teže jer u masi negativnih infomacija teško isplivaju one pozitivne, a nekako mi se čini da je i njih sve manje i manje.
Stoga, u masi slobodnog vremena kojeg nastojim iskoristiti što kvalitetnije sa što manje utrošenog maminog I tatinog novca, odlučih ponovo piskarati blog. Podijeliti koju ‘pametnu’ s ekranom laptopa, a ako budem imala sreće možda se i pronađe koji čitatelj ove stranice.
Naći će se tu svašta. Od književnih preporuka, filmskih kritika, pomalo i glazbe, svega onoga što volim, onoga što ne volim. Bit će tu i emocija, imitiranje Carry B. i mudrovanja o vezama. Problemi u pronalaženju posla. Neizostavna putovanja. Spoznaje do kojih svakodnevno dolazim. A najviše od svega, ova će stranica biti ispisana zbrkanim mislima mlade djevojke koja se pomalo nalazi u čudnoj fazi života kada ne zna kojim putem poć.
Do sljedećeg čitanja,
I sada svaki dan razmišljam što činiti, kuda poći, kome poći, kome se obratiti, pokušavam pronaći alternative, ali nešto mi ne ide. Do sada je perspektiva bila siva, a sada je više ne vidim.
I što danas traba činiti obrazovana 24-godišnja djevojka s diplomom na zidu u Lijepoj našoj?
Kada bi pitali Borisa Dežulovića što bi poručio mladima u Hr? Da ostaju ili da bježe? A on njima kaže: - Gdje, jebiga, da ostanu? I gdje, još jebigije, da bježe?
Nastojim biti optimistična, ali iz dana u dan mi je to sve teže i teže jer u masi negativnih infomacija teško isplivaju one pozitivne, a nekako mi se čini da je i njih sve manje i manje.
Stoga, u masi slobodnog vremena kojeg nastojim iskoristiti što kvalitetnije sa što manje utrošenog maminog I tatinog novca, odlučih ponovo piskarati blog. Podijeliti koju ‘pametnu’ s ekranom laptopa, a ako budem imala sreće možda se i pronađe koji čitatelj ove stranice.
Naći će se tu svašta. Od književnih preporuka, filmskih kritika, pomalo i glazbe, svega onoga što volim, onoga što ne volim. Bit će tu i emocija, imitiranje Carry B. i mudrovanja o vezama. Problemi u pronalaženju posla. Neizostavna putovanja. Spoznaje do kojih svakodnevno dolazim. A najviše od svega, ova će stranica biti ispisana zbrkanim mislima mlade djevojke koja se pomalo nalazi u čudnoj fazi života kada ne zna kojim putem poć.
Do sljedećeg čitanja,
Buba Erdeljan
Nema komentara:
Objavi komentar